TOMISLAV MILOVANOVIĆ - POP MITIĆ
Rođen je 21.03.1937. godine u Subotici, kao drugo dete u porodici, od oca Borivoja i majke Velinke (devojačko Lazarević)
Imao je dva brata, starijeg Savu i mlađeg Bobana.
Živeli su tamo sve do početka II svetskog rata, kada su uspeli da pobegnu 1941. godine za Niš poslednjim vozom, neposredno pre ulaska i okupacije od strane hortijevaca - Mađara, koji su ubrzo po okupaciji krenuli sa terorom prema lokalnom stanovištu.
Došli su u Niš, gde mu otac zaposlio kao pomoćnik šefa stanice do 1942. godine.
1943. godine otac im je otišao u partizane, a oni ostaju sa majkom kod dede u selu Tešica kod Aleksinca.
Zbog čestih represija i terora nad narodom od strane Nemaca, Bugara, ali i svih mogućih domaćih izdajnika, odlučili su da pobegnu u selo Šurice pod Jastrepcom.
1944. godine po završetku rata u tom delu zemlje, vraćaju se u Niš, gde se otac vratio na isto radno mesto.
1948. godine prelaze u selo Batuša kod Požarevca, jer je otac dobio mesto šefa železničke stanice tamo i tu završava dva razreda osnovne škole.
1950. godine se vraćaju u Niš, da bi posle samo 2 godine prešli u Pirot, budući da su oca opet premestili, pa tamo završava peti i šesti razred gimanzije.
Zatim se seli u Beograd, gde završava geodetsku školu 1956. godine.
Istovremeno pohađa i Likovnu akademiju i završava je 1959. godine, a diplomira nakon završetka odsluženja vojnog roka 1960. godine.
12.08.1962. se zaposlio kao otpravnik vozova u Nišu
1962. godine se oženio sa Gordanom i sa njom dobio ćerku Ljiljanu, 1963. godine.
Od 1988. do 1996. godine radio kao vanredni profesor na Likovnoj akademiji.
1983. godine dobija unuka, 1985. godine i unuku.
1991. godine otišao u penziju
Od 1996. godine počinju problemi sa zdravljem koji su kulminirali gubitkom jedne noge, da bi 2001. godine i druga noga morala da ode.
2007. godine je napustio ovaj svet i otišao na neko drugo, možda bolje mesto.
Bio je osoba koja je bila posevećana porodici, pre svega unucima koji su mu bili centar sveta (svega), a profesionalno je sebe predao slikarstvu i edukaciji mladih, talentovanih naraštaja.
Najviše je voleo da provodi vreme u svom Čairu, sa prijateljima, mladima, starima, poznanicima i nepoznanicima koji bi naišli da pogledaju njegove slike, a onda obavezno ušli u razgovor koji je znao traje satima.
Uprkos svim problemima od 1996. godine zadržao je vedar i nepokolebljiv duh, pozitivan stav prema životu, ali i kritičnost prema onima koji to zaslužuju.
Pored slikarstva, koja mu je bila najveća pasija, pisao je i pesme, ali i priče.
Da je poživeo, danas bi imao 84 godine, a dočekao bi da postane i pradeda.
Njegov unuk Milan želi da se njegova istorija i sve ono što je napravio za života, sačuva od zaborava.